Ana Kotur Erkić, istrajna je i optimistična mlada žena, koja je zahvaljujući svojim vrlinama ostvarila niz ličnih i poslovnih uspeha. Kao aktivistkinja za ljudska prava osoba sa invaliditetom (OSI), diplomirana pravnica i novinarka iz Banja Luke, Ana je dobitnica mnogobrojnih društvenih priznanja, od kojih su joj čak četiri udelile UN agencije. Posebno je ponosna na priznanje Ujedinjenih nacija za društveni angažman i izveštavanje o osobama s invaliditetom u BiH i plaketu mladima Grada Banja Luka. U septembru ove godine dobila je i nagradu „Srđan Aleksić” za svoj novinarski rad.

Na samom početku razgovora Ana nam je, iz svog ugla, objasnila koje su najveće prepreke sa kojima se OSI svakodnevno surseću, kako u svojoj okolini, tako i u sebi samima.

– Osobe sa invaliditetom, kako ja to vidim, imaju problem čim izađu iz svoje zone komfora. Za nekog je to krevet, za nekog porodična kuća, za nekog, nažalost institucija, a za nekog uski krug ljudi koji ima kao podršku. Prepreke su prisutne u obrazovanju, učešću u društvenom životu, zapošljavanju, međuljudskim odnosima, dakle, u svim sferama. Meni lično možda najviše smetaju i najviše primjećujem one koje se tiču obrazovanja i zapošljavanja, ali sve je to duboko individualno – šta je nekome bitno, nedostatak toga mu teško pada. Ipak, mislim da je kvalitetno obrazovanje, ne samo inkluzivno, korijen stvaranja kvalitetne ličnosti u pogledu osoba sa invaliditetom, pa bih to izdvojila kao gorući problem, koji za sobom povlači masu drugih.

Kako si se tokom odrastanja nosila sa predrasudama i stereotipima okoline prema OSI? Na koji način te je to oblikovalo i uticalo na tvoj odnos prema invaliditetu?

Odrastala sam u onome što ja zovem ‘duplo okruženje’. Jedno je bilo moje prirodno, porodično i usko socijalno okruženje, ono u kojem sam imala prijatelje sa kojima idem u vrtić, školu, fakultet, a drugo – specijalno, okruženje iz institucija za rehabilitaciju, okruženje koje je bilo dosta hermetično i koje se sa onim redovnim u mom životu, iako je konstantu stalnosti i ujednačen ritam dijelilo, nije susretalo nigdje. Kao da su u pitanju bila dva univerzuma koja idu paralelno. U oba ta okruženja nailazila sam na predrasude i stereotipe i mislim da me je najviše oblikovalo suočavanje sa tim. Jednima nisam bila dovoljno ok, drugima nisam bila dovoljno ‘pokvarena’, odnosno, tipičnoj populaciji nisam bila tipična, a osobama sa invaliditetom nisam imala dovoljno težak invaliditet. To je značilo i suočavanje sa oštrinom opšte populacije, i suočavanje sa svim problemima koje invaliditet nosi sa sobom – opasnost od nedovoljne zrelosti, iskrivljene percepcije okoline, stvaranja začaranog kruga i staklenog zvona, etc. Ali, ma koliko i jedno i drugo bilo teško, uvijek je jedna situacija drugoj bila korektiv – težak period u školi se rješavao pojačanom podrškom u rehabilitaciji, a odbacivanje od začaranog kruga, bivanjem još boljom u tipičnoj sredini.

Mislim da je sve to donijelo rezultat u prihvatanju invaliditeta, što je najbitnije za zdrav odnos prema sebi i radu na sebi, koji ne prestaje. Invaliditet je samo jedna od stvari koje mene čine onim što jesam, ali je bitan onoliko koliko ja dozvolim da od mene napravi žrtvu i onoliko koliko prestanem da se borim za svoje pravo, samo jer tako vuče na dno. U svim drugim situacijama ili opstajem ili uspijevam.

Koliko misliš da je bosansko-hercegovačko društvo napredovalo u odnosu prema osobama sa invaliditetom i uopštenom prihvatanju različitosti?

Različitost je boljka bh.društva, tako da ne bih mogla da govorim o prihvatanju uopšte. Može, budi ti osoba sa invaliditetom, ali naša a ne njihova, ili od ovog ili onog uzroka i posljedice. Ili, budi osoba sa invaliditetom, ali u svoja četiri zida. Molim te, ne ugrožavaj javni prostor naše male kasabe.  Dug je put pred nama, ili da parafraziram jednog kolegu – da je bh.društvo uspješna osoba sa invaliditetom, znalo bi da se nosi samo sa sobom.

Šta bi prvenstveno trebalo poduzeti društvo, ali i svaki pojedinac, kako bi se unapredio svakodnevni život osoba sa invaliditetom?

 Pojedinci i društvo u smislu tipične populacije – tražiti način da uče više o osobama sa invaliditetom i da svakodnevno traže način da sruše bar po komad svake predrasude kojoj su učeni i koju hrane.Osobe sa invaliditetom, kao pojedinci i u cjelini, da izlaze iz svoje zone komfora, jer tek suočavanjem sa težinom prepreka mogu sebe natjerati da iste ruše ili da požele da je drugačije.I ključno, svi moramo naći način da ova dva procesa budu sinhronizovana.

Zbog čega misliš da je česta praksa da invaliditet bude obavezni epitet kada se govori o uspesima OSI, pa se oni predstavljaju kao superheroji, čak i pri obavljanju najobičnijih radnji?

Invaliditet, uspjeh i tapšanje idu skupa jer svako ko na taj način priča o invaliditetu, priča o onome kako bi se on/a osjećao da je na mjestu osobe sa invaliditetom. Zamisli sebe u kolicima (ne kao korisnika kolica), kao oštećenog i proizvede sliku da smiri i umanju svoj osjećaj nedostatka vrijednosti. Dugoročno, to dovodi do smanjenih očekivanja od osoba sa invaliditetom i jedna je od stavki koje utiču na pad kvaliteta u ovoj populaciji, ljudskog, profesionalnog, etičkog i slično. Naravno, postoje izuzeci koji potvrđuju pravilo, ali su i dalje samo izuzeci, jer se danas suočavamo sa ogromnim problemom zastupanja i traženja prava jer imamo invaliditet, a ne jer vjerujemo u prava. Po pitanju aplauza, ja sam jedan ogromni namćor, jer smatram da je mnogo bolje da me kvalitetno kritikuju, argumentovano i smisleno, nego da mi besmisleno aplaudiraju.

Da li je položaj žena sa invaliditetom teži i zašto? Pošto si i sama žena, koja živi u jednom vrlo patrijarhalnom društvu, možeš li da navedeš neki lični primer za svoju tezu?

 Položaj žena sa invaliditetom je daleko teži, jer se od žene svašta nešto očekuje – da rodi, nahrani, privredi, dočeka, isprati, nosi, tješi, gura, i ono najgore – ćuti. Teži je i u tome što muškarci sa invaliditetom, najčešće, ne žele to odvajanje o polu, jer je, za njih dovoljna grupna i jedna marginalizacija. Nažalost, po nas žene, to nije tačno.

Sa težinom svega ovoga se svaka od nas susreće gotovo svakodnevno. Kod mene je to bilo od djetinjstva, kad sam vrlo rano i vrlo obimno uključivana u kućne poslove, nešto u korisne, nešto u pedagoške svrhe, potom učena da trebam da učim, da mogu sama sebi da obezbijedim – što je najsvjetlija tačka odgoja koji sam dobila, a potom se suočavala sa onim da ja nešto ne mogu, jer sam em žena, em sa invaliditetom. Naravno, s promjenom okruženja, bijem vječitu bitku da nije bitno ko će od nas oprati suđe, usisati ili praviti ručak, jer se svih učesnika tiče jednako, ali i sa onim – ne možeš ti to, meni je tebe žao, jer na to imam posebnu reakciju.

Udobno ušuškana čekam i reakcije na potencijalno potomstvo – tu će vjerovatno biti najteži teren, jer ja moram proći taj proces prije borbe sa okolinom, a budimo realne – nemaš baš viška vremena kad postaneš majka za smišljanje strategija.

Šta misliš o načinu na koji društvo doživljava različite oblike invaliditeta, kao lakše i teže? Da li takva podela zaista postoji ili svaki invaliditet sa sobom nosi podjednaka ograničenja?

Društvo invaliditet dijeli na onaj koji nikako ne može da ‘svari’ i onaj koji mu je donekle ok. To je najčešće pitanje ulaganja koja mora da napravi da bi sebe prilagodilo svima, odnosno postalo društvo svih, a ponekad i želje za 3, 4, 5 ili više u jednom – što manje izlaganja, to bezbolnije. Jedina podjela koju ja priznajem je podjela na različitost prilagođavanja, a koliko je teška, zavisi i od kulturološke podloge, i od bogatstva. Primjera radi, proteza je jednako teška i nekome ko je imao saobraćajku i ko je bio učesnik rata, u smislu da su u pitanju traume i da oba ta čovjeka moraju da je koriste. Oko ovog koji je nastradao u autu ne diže se ista halabuka kao oko ovog iz rata, i tu sva priča staje. On će možda i moći naći način da se nosi s tim, učesnik rata će, za potrebe širokih narodnih masa, biti višestruko viktimiziran. Tako i sa djecom – rašće, pa dok ne izrastu, daj da sačekamo sa ulaganjima, nema veze što nama treba prevencija većih ulaganja i težih ograničenja. Tako i sa ženama – nek sjede kući, ne treba im puno, i tako se neće udati. Naravno, dosta sam simplifikovala stvar, ali je to ‘u pola kile’ u mnogim oblastima. U konačnici, gubimo svi – i osobe sa invaliditetom i društvo u cjelini.

Dobitnica si nagrada Ujedinjenih nacija i Plakete mladima Grada Banja Luka. Koliko nagrade lično tebi znače, a koliko su ti pomogle u karijeri?

Imati manje od 30 i šest društvenih priznanja – moram priznati da sam se dosta preispitivala jesam li baš toliko dobra. Možda sam na tragu zaključka da sam bila jedino iskrena ka okolini, čak i kad me to dosta skupo koštalo, a za nijansu više oštra prema sebi kad radim. Nagrade su dobar vjetar u leđa, daju mi podstrek, negdje me i pozicioniraju u NVO sektoru, ali mi nisu pomogle na način da sam došla do zaposlenja i jedne sigurnosti koja je svima nama potrebna za osnovne životne potrebe. I ono možda manje lijepo – stvaraju one koji mi baš i nisu naklonjeni, pogotovo u pokretu osoba sa invaliditetom, koji mnogo manje trpi ‘talasanje’ od društva uopšte, jer bi to od svih nas značilo preispitivanje.

Koji je tvoj najveći uspeh do sada?

Istrajnost koja ozbiljno prijeti da preraste u nepopravljivu tvrdoglavost. Ona je u korijenu svega što sam napravila, čak i kad sam mislila da neću uspjeti, da neću moći ili znati i da baš nikakve šanse nemam. Tu negdje je i optimizam koji opstaje. Sve ostalo, školovanje, angažmani, nagrade, kidanje i ponovno uspostavljanje svih odnosa koje imam u porodici, društvu, vezi, pa i poslu – sve je posljedica gore navedenog. I svakog jutra, iako sam od namćora i po spavanju i po ustajanju, dovoljno se brzo po ustajanju nasmijem sebi, roditeljima, mužu i svemu onome što će dan ispred mene donijeti.

Milica Stamenković