Film Zaveslaji, o mladom momku Arsi, koji nakon saobraćajne nesreće postaje osoba sa invaliditetom, nesumnjivo je najgledaniji film Uhvati film festivala. Premijerno je na Festivalu prikazan 2016. godine i odmah dobio Nagradu za najbolji dokumentarni film, nakon čega je nebrojano puta prikazan u okviru Uhvati film karavana širom Srbije.

Moć ovog dokumentarnog filma, ne ogleda se samo u harizmatičnoj Arsinoj ličnosti i njegovoj snažnoj priči o procesu prihvatanja sopstvenog invaliditeta, već i u visokom umetničkom kvalitetu samog filma: od režije, fotografije, scenarija i, najvažnije, snažnog utiska koji ostavlja na gledaoce. Stoga, krajnje je vreme i da naša publika bliže upozna tvorca omiljenih Zaveslaja, iskusnog i cenjenog reditelja Vladimira Perovića. Zaposlen na Radio-televiziji Vojvodina, gostujući profesor dokumentarnog filma na Fakultetu dramskih umetnosti u Cetinju, Vladimir je dobitnik mnogobrojnih domaćih i međunarodnih priznanja za svoje filmove. Rad na tematici invalidnosti nije mu stran, pre Zaveslaja, na festivalu Uhvati film gledali smo Zvezdanu prašinu, a Vladimir nam je obećao da naredne godine sigurno možemo očekivati da još jedno njegovo ostvarenje prijavi na konkurs.

Koliko ste ukupno filmova sa tematikom invalidnosti do sada uradili? Kako je došlo do toga da počnete da se bavite ovom temom?

Za iskrenog dokumentaristu sve je tema. Sve. Od zrna prašine do vasione, od treptaja oka do otapanja glečera na Antarktiku, od običnosti-rutine-sivila do izuzetnosti, od zlog usuda do podviga. Cio život, i njegov čar i njegov gar. I ushićenja i potonuća naša. E, pa tako, i ono kad na život nešto udari, pa mu preusmjeri ili poremeti željeni i očekivani tok, jeste tema. Ali je još više tema ona snaga koju ljudi pronađu u sebi da se sa tim osujećenjem izbore i pobijede! (Nikako ne volim izraz in-validnost, on tehnički možda i stoji, ali nosi i neku primjesu bukvalnog prevoda: ne-valjanost, a ja ne mislim da je iko kome je sudbina dodijelila neki problem – manje valjan, ili ne-valjan…!)

Dakle, kako sam ušao u pravljenje filmova iz ove oblasti – mislim da je ključni činilac bilo moje divljenje, kao najčešće osjećanje pri upoznavanju ljudi sa nekim problemom koji remeti uobičajeni život. Mi, koji te probleme nemamo, skloni smo da se požalimo i na najmanju prolaznu boljku: jao, ja nazebao, jao, ja udario prst, jao, boli zub… I puni smo samosažaljenja, nikom nije tako strašno kao nama, jadni mi. A ustvari, mi smo užasno razmaženi. Život u kome nema briga ni problema (na stranu socijalni, politički itd), u kome je naše zdravlje dobro, razmazio nas je, pa nam se od sitnice koja nas pogodi učini da propada svijet. A ljudi kojima je iz nekih razloga oštećen, smanjen ili uskraćen vid, sluh, hod ili nešto slično, nekom čudesnom emocionalnom alhemijom pronađu u sebi snage ne samo da se sa problemom izbore nego i da ga daleko prevaziđu. I da žive život u što većoj punoći. I kako ne zastati ushićen pred prizorima te nevjerovatne unutrašnje snage!?

E, sad, koliko sam filmova iz ovog polja uradio. Ne pamtim, ali mislim da ih ima između deset i dvadeset.

Koliko ste, tokom svog dugogodišnjeg rada, primetili promenu sopstvenog pristupa u prikazivanju osoba sa invaliditetom na filmu?

Svako u svom poslu evoluira. I u životu: svaki svjesni čovjek, uočavajući stvari i odnose iz svijeta oko sebe, naravno evoluira. Sigurno je da je i nešto u mom pristupu ovoj temi doživjelo određene promjene. Šta su i kakve su te promjene bile – naravno da bi to mogao lakše i bolje uočiti neko ko poznaje moje filmove, sa strane. Nekoliko stvari ipak pouzdano znam, ali one nisu promjena, one stoje od početka tako. 1. Nikad i nikako ne posmatrati život osoba sa invaliditetom sa neke više pozicije, nisam ja vredniji od njih, prosto: živi čovjek, vrijedan onoliko koliko je vrijedan, pravi film o živim ljudima, jednako vrijednim, ili vrednijim od njega. 2. Dalje, onaj elemenat samosažaljenja kad smo mi u pitanju, nikad ne pretvoriti u sažaljenje kad se baviš drugima. Sažaljenje zaslužujemo mi zbog loših ili pogrešnih stavova, zbog predrasuda, zbog neznanja, zbog necijenjenja onog  elementarnog ljudskog koje je u svima nama isto. 3. Tragati, otkrivati, pronicati u elemente te čudesne alhemije koju pomenuh. 4. Diviti se, kao što se divim svemu vrijednom u životu, onom nevjerovatnom vitalitetu, optimizmu, entuzijazmu, onoj volji za život i onoj unutarnjoj snazi koja, čini mi se, brda pomijera. 5. I veličati to, jer dokumentarni film, koliko znači razumijevanje života, toliko je i fascinacija – životom, ljudima, mislima, činovima…

Koliko vam je prisustvo vaših filmova na Uhvati film festivalu značilo u daljem radu?

Ne u daljem radu, ja sam u dokumentarizmu cio život, i moj život jeste dokumentarizam. Dakle, to teče. Ali značilo mi je lično, intimno, i značilo mi je u tom trenutku. Bio sam tamo sa onima koje sam snimao, ali i sa onima koje su drugi snimali. I sa onima koji nisu snimani, ali dijele emociju i misao o tome sa nama. I tu nastaje divno druženje. Spojio nas je film, spojilo nas je dublje razumijevanje života. Spojila nas je želja da i u teškim situacijama pronađemo zrnca svjetlosti. Život je jedan, i ako nem je već dat, mora da ima smisla, i mora da ima svjetlosti u njemu…

Kako vi vidite Uhvati film festival?

Taj festival je okupljanje ljudskosti. Uvijek sam osjećao neku čudnu radost kad te filmove, dakle moje sagledavanje određenih životnih, zdravstvenih, fizičkih, emocionalnih, psihičkih i sličnih problema, podijelim ne samo sa kolegama filmadžijama nego još značajnije, sa onima koji od života trpe, pa se ne daju, pa se bore, pa pobjeđuju. I onda dijelimo i radost nekih novih spoznaja…

Kako napraviti dobar film o invalidnosti? Da li postoje neka posebna pravila kojih se pridržavate kad snimate filmove o invalidnosti?

Naravno, nema recepta. Dokumentarizam i jeste ta ogromna sloboda i ogromna kreativnost, sve vam je ponuđeno, od svega stvarate priču, milioni tema, milioni načina, pristupa, modova. Što se mene tiče, posebnih pravila nema, ali bi možda onih pet tačaka koje navedoh maloprije, a koje su dakle stalne a ne promjena, mogle biti moj kreativni kredo u ovoj oblasti…

U dokumentarnom filmu, koliko je režiser autor, a koliko posmatrač koji beleži stvarnost?

Ta varijanta posmatračkog (opservacionog) i bilježničkog – samo je površina. Naravno: posmatranje, naravno: bilježenje. Ali i: lično sagledavanje, osobena tačka gledišta a i sveukupnog svjetonazora autora, kontekstualizacije, relativizacija onoga što se čini apsolutnim, građenje razumljive priče, građenje održive konstrukcije, sinestetičko poigravanje elementima stvarnosti… itd, itd! Hoću reći: televizija može da ostane na nivou koji ja nazivam dokument, samo to i samo tako kako jeste i kako spolja izgleda. Ali film, film nosi u sebi mnogo više: i ovo i ono, i onako kako spolja izgleda ali i onako kako iznutra donosi značenja, uz otkrivanje, povezivanje i suprotstavljanje svega onoga unutra što običan gledalac ne vidi na površini. Dakle, ja spadam u one koji duboko vjeruju u kreativni dokumentarizam, u autorstvo, u istinu po meni a ne po sebi.

Koju poruku želite da pošaljete svojim filmovima?

Što rek’o dobri stari Džon Ford: kome je do slanja poruka, neka ide na poštu! Prošla su vremena kad je film sebi postavljao zadatke da „isporuči“ neku poruku. Mislim da se film, da se kompletna umjetnost oslobodila, da ona građu života samo slaže u određene nove sklopove i dodire, pretura je, promišlja, asocira, razbija, i – ostavlja otvorenom! Otvorenom za gledaoca. Nema konačnih istina, nema konačnih poruka, ili ako ih i ima, one su veoma široke. I nema dva gledaoca, dva doživljavaoca nekog umjetničkog djela, dakle i kreativnog dokumentarca, koji će do detalja identično doživjeti to djelo. Autor usmjerava gledaoca, ali samo donekle, nije on vodič slijepca. Niti vaspitač besprizornog, koga mora uvesti u kanal poželjnog razmišljanja. Kruto, bespogovorno jednoumlje je za religiju i za totalitarne ideologije, ono ubija i ljepotu i ljudskost i slobodu, a za umjetnost ono bi bilo pogubno…

Marijana Ramić