Film Život poslije života, autorke Sanje Jokić nastao je u okviru Kratkofil Punch International koncepta. Uz podršku tadašnjeg Kratkofil tima, izabrani polaznici dobili su priliku da uče osnove produkcije društveno angažovanih dokumentarnih filmova, kao i  da produciraju svoju aktivističku priču uz superviziju poznatog dokumentariste Branka Lazića. Budući da je i sama osoba sa invaliditetom, za Sanju je bio pravi izazov da svoje emocije prenese na filmsko platno i oslikava nepredvidivosti života snagama umetnosti. Život poslije Života upozorava, govori o životu, neodustajanju, snovima, nadi… Film je dobio i preventivno edukativnu svrhu, Auto Moto Savez RS i Agencija za bezbjednost u saobraćaju Republike Srpske realizovali su zajedničku kampanju, baš pod imenom Život poslije života, u okviru koje je Sanja obišla srednje škole i razgovarala s učenicima/cama – potencijalnim budućim mladim vozačima.

– Film se prikazuje srednjoškolcima i budućim vozačima, često ističem da osobe sa invaliditetom zaslužuju poštovanje, prihvatanje i ravnopravnost. Film je do sada bio prikazan na nekoliko evropskih filmskih festivala, Sarajevo Film Festivalu, Omladinskom filmskom festivalu (Sarajevo), banjolučkom Petom Filmskom festivalu o osobama sa invaliditetom, Kratkofilu, objašnjava nam sagovornica Sanja Jokić.

Šta te je uopšte motivisalo da se zainteresuješ za procese stvaranja filma? Da li si imala neka predznanja o filmskoj umetnosti?

Nisam imala predznanja o filmskoj umjetnosti u ovom stvaralačkom kontekstu ali sam još od perioda oporavka (od posledica teške saobraćajne nesreće) imala snažnu želju da sve te akumulisane emocije i iskustva, na autentičan način, prenesem na filmsko platno. Zahvaljujući povjerenju i podršci mojih prijatelja Slobodanke Škobić i Ive Matoševića, tu želju sam pretočila u stvarnost. Takođe, dragi prijatelji Dušica Lipovac (koautorka filma i direktorka Uhvati film festivala u Banjaluci) i Bojan Lugonja, te sjajna Kratkofil ekipa bili su mi podrška tokom realizacije ideje.

Kako je tekao proces pravljenja filma?

Proces stvaranja filma bio je više nego zanimljiv, otvorila su se vrata novog svijeta filmske „magije“ koji sam tek trebala spoznavati a jaka želja i nada su mi pomogli da se lakše otisnem ali i snađem u njemu.

Koje reakcije publike si htela filmom da izazoveš?

Željela sam da, onaj ko pogleda ovo dokumentarno ostvarenje, na trenutak zastane i zapita se koliko svoj život uzima „zdravo za gotovo“, koliko je obuzet i zauzet nevažnim stvarima dok prave, istinske vrijednosti zanemaruje, ignoriše… Da  cijeni svaki trenutak, da uživa u njemu. Život je ovo sad, ovaj trenutak i udahnimo ga punim plućima. Unapređujmo kulturu, poštovanje u ophođenju prema osobama sa invaliditetom (OSI).

Da li bi sad sa ove distance nešto drugačije uradila u filmu?

Ne bih ništa mjenjala iako je bilo nekih sugestija da se neki kadrovi izmjene kako bi sve izgledalo „pozitivnije“. Ne dopada mi se ta sve prisutnija i popularnija filozofija forsiranja pozitivnih misli stoga sam odlučila da filmski ispričam vjerodostojno kako je kad se život radikalno promjeni iz korijena. Na kraju krajeva, život čine lijepe i one manje lijepe situacije.

Smatraš li da se kroz umetnost može povećati empatija i smanjiti mišljenje da je invaliditet tabu tema?

Umjetnost je moćno oruđe ne samo za povećanje empatije već i promociju prava i zagovaračkih aktivnosti lica s invaliditetom. To je izvrstan mehanizam da pokažemo široj javnosti način na koji razmišljamo, tj. sav kreativni potencijal . Umjetnost je i „oružje“ za rušenje zidova, stega i barijera u glavama ljudi.

Tvoj invaliditet je stečen, negde se i film bazira na toj vrsti invaliditeta. Kakav je tvoj lični odnos prema svom invaliditetu?

Svoj invaliditet ne želim da doživljavam kao „kamen oko vrata“, kao nešto posve tragično već kao snažnu motivaciju za najbolju verziju sebe.

Imala si prilike da budeš i manekenka. Možeš li nam objasniti o čemu je reč i kako je to uticalo na tvoje samopouzdanje i poimanje tela?

Specijalista pulmologije i baromedicine Snežana Kutlešić Stević u saradnji s Udruženjem žena s invaliditetom „Nika“, organizovale su 2016. modnu reviju za žene sa i bez invaliditeta a koja je imala za cilj da pokaže svu ljepotu različitosti. Društvo često posmatra ženu s invaliditetom samo kroz prizmu invalidnosti. Međutim, te večeri publika je vidjela plejadu prekrasnih žena, uživale smo u raskošnim toaletama, dobroj energiji i pozitivnoj reakciji naših sugrađana. Prošle, 2017. godine, organizovana je, sad već tradicionalna i druga modna revija s sloganom Baš po mjeri, u organizaciji dr Kutlešić Stević i Psiholočkog centra Sense, na kojoj sam pored manekenke, bila i u timu organizacije. Ove revije pokazuju da imamo pravo da biramo i da budemo birane.

Koji je put borbe protiv stereotipa i predrasuda prema OSI?

Put stalnog učenja, aktivizma i aktivnosti. Odnedavno sam uposlena u Narodnoj skupštini Republike Srpske (NSRS) kao prva žena s invaliditetom. Naročito me raduje činjenica da je objekat NSRS u potpunosti arhitektonski pristupačan licima s invaliditetom što je sjajna preporuka i drugim institucijama. Ovo je pozitivan primjer na koji treba da se ugledaju i drugi poslodavci. Pored toga, vrlo sam aktivna na mnogim poljima: ljubiteljka sam dekupaž tehnike, crtanja na staklu i fotografije. Moja prijateljica Marija Bilčar i ja smo prve žene s invaliditetom u BiH koje su ronile. To su nam omogućili dr Stević Kutlešić i banjolučki ronilacki klub BUK. Trenutno pohađam master studij sociologije na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci.:) Ipak, najdraža „titula“ je ta da sam majka jedne Emilije.

Emilija Spasojević