Film Kolege nemačkog reditelja Damijana Vebera (Damian Weber) prošle godine osvojio je Nagradu za film koji menja perspektivu na Festivalu Uhvati film u Novom Sadu. Ovo ostvarenje prikazuje intimni odnos osoba sa invaliditetom i nakon projekcije ostavilo je snažne impresije na gledaoce. Glavna muška uloga u ovom kratkometražnom filmu poverena je Erwinu Aljukiću, nemačkom profesionalnom glumcu, poreklom iz Tuzle, koji je bio i gost Festivala.

U razgovoru sa nama, Erwin je otkrio na koji način menja perspektivu u svom profesionalnom radu, podelio svoje utiske sa prošlogodišnjeg gostovanja u Novom Sadu i istakao koliko je rušenje stereotipa važno za samostalno funkcionisanje OSI.

Erwine, po čemu pamtite snimanje  filma Kolege?

–Snimanje ovog filma jedno je od najvažnijih iskustava moje dosadašnje karijere. Snimci ovako eksplicitnih scena nisu nešto uobičajeno, tako da sam bio nervozan kako će se to realizovati, pogotovo sa partnerkom, Janom, koju prije toga nikada nisam sreo. Ispostavilo se da koncentracija stoji iza svega – na primjer, u kom momentu se kako treba okrenuti ka svjetlu ili drugi tehnički detalji – tako da potpuno zaboravite na sve ostalo. Bilo je važno za cijelu ekipu kreirati neku ravnotežu između te koncentracije i preduslova da se mi glumci možemo opustiti, odnosno da u scenama djelujemo prirodno.

Jednu anegdotu jako dobro pamtim: dok smo Jana i ja još uvijek bili pomalo stidljivi i na svakoj pauzi tražili da nam se da bade mantil, pred kraj dana u filmski set ušla je Dragana, studentkinja Filmske akademije u Kelnu, porijeklom iz Beograda, da nas časti slatkišima, a nas dvoje nismo ni primijetili da smo goli, niti smo tražili nešto da se pokrijemo. Dakle, na kraju dana bila je tako prirodna, opuštena i ugodna atmosfera za nas glumce i cijelu ekipu da smo sve drugo oko nas zaboravili.

Ovaj film, osim što menja perspektivu, razbija i brojne predrasude. Jedna od njih tiče se seksualnog života osoba sa invaliditetom (OSI), koji je prilično tabuiziran u društvu. Kakve su pripreme bile potrebne da biste uspešno predstavili seksualnost OSI i razbili ove tabue?

– Takav rad zaista zahtjeva duboke i dobre pripreme, što je i bio slučaj. Režiser Damijan Veber je prije toga jako dugo istraživao ovu tematiku, vodio je razgovore sa psiholozima, terapeutima i mnogim OSI. I sa mnom je o tome otvoreno govorio ne bi li saznao koliko daleko sam spreman da idem. Moj preduslov bio je da glumim sa profesionalnom glumicom – što, naravno, u kombinaciji s tim da je osoba sa invaliditetom nije bilo lako naći. Kod takvih scena oba partnera moraju znati da se opuste u pravom momentu, a da istovremeno mogu da se privatno distanciraju od dešavanja. Sa amaterima koji nisu naučili da profesionalno barataju sa ta dva emocionalna stava tako nešto nije moguće.

Jana, koja je jedina profesionalna glumica sa invaliditetom u Njemačkoj, i ja otpočetka smo se izjasnili otvorenim, jer suglasnost u takvom projektu je najvažnija stvar. Probe dan prije snimanja u studiju bile su jako naporne, pogotovo mentalno. Na krevetu moje hotelske sobe, Jana, Damijan i ja morali smo prvo da testiramo i isprobamo šta je uopšte moguće; neki prijedlozi ispostavili su se neizvodljivim, jer su postojala ograničenja u fizičkim mogućnostima kod nje ili mene. Jedan primjer: Jana tumači lik Ane, emancipovane žene koja u cijelom filmu ima aktivnu ulogu. U situaciji kada ona ima aktivan dio i dominira njime, to tjelesno za Janu nije bilo moguće, pa smo to pokazali i riješili kroz govor, tako da ona njemu kaže šta želi. Ukoliko bismo pronašli način koji je prirodan za oboje, mi smo to ponavljali gotovo dvadeset puta, poput jedne vrste koreografije, kako bismo zapamtili pravi pokret u pravom trenutku, u zavisnosti od toga gdje će kamera biti sutradan. To je ta koncentracija koju sam maloprije spomenuo, kada na kraju zaboravite sve ostalo.

Jeste li zadovoljni reakcijom publike i da li se ona razlikuje u zavisnosti od područja na kom je film prikazan?

– Prije prikazivanja na Balkanu, film „Kolege“ već je bio predstavljen na mnogobrojnim filmskim festivalima širom svijeta. Nije bilo moguće stići na sve njih, ali mi je bila velika želja da prisustvujem prikazivanju na našem području. Zanimalo me je kako će tu biti prihvaćen, baš zato što poznajem mentalitet i način razmišljanja u ovom regionu. I moram priznati da sam bio jako iznenađen! Bilo mi je jasno da će film izazvati veće diskusije i reakcije nego, recimo, u Londonu, Americi ili Španiji, ali nisam računao da će biti tako pozitivne.

Sjećam se naročito jedne reakcije koja me je stvarno dirnula: bila je tu jedna majka sa sinom, jednim mladićem u kolicima, gdje sam primijetio jaku vezu između njih. Bila je to jedna vrsta zavisnosti; slab sistem država u tom regionu teško omogućava samostalan zivot OSI, jedina podrška dolazi od porodice. Koliko ta podrška zna biti lijepa, toliko može i da spriječava samostalnost i razvoj OSI. Dakle, kako je majka sjedila kraj mene u kino sali, bio sam malo napet kako će ona reagovati na slijedeće scene u filmu. Ali njena reakcija bila je potpuno suprotna od onoga što sam očekivao; primijetilo se da je bila jako zainteresovana i da je to nešto u njoj pokrenulo. Čak mi se iskreno zahvalila na filmu! Ako je majka koja je navikla da vidi svog sina kao zavisnu i nesamostalnu osobu, drukčiju od njegovih vršnjaka, možda kroz to i uprkos njegovom invaliditetu u njemu vidjela odraslog čovjeka, kao što je svako drugi –  to je po mom mišljenju najveći kompliment za taj film.

Jednom prilikom rekli ste da je za vas najlepše „glumiti nešto što je daleko od tebe samog”. Kako biste to objasnili?

– Ukoliko glumite nešto što možda već znate iz vašeg života, odnosno što ste već jednom doživjeli, imate jednu vrstu poređenja i brže počnete da procijenjujete tu situaciju. Ali, kad glumite nešto što vam nije poznato iz vašeg životnog repertoara, slobodniji ste; ta scena i taj momenat biće iskreni i novi, jer tako nešto još nikad niste doživjeli.

Trenutno u filmskoj industriji, da li je biti glumac i OSI prednost ili mana?

– Ja sam u svojoj 25-godišnjoj glumačkoj karijeri prošao kroz mnogobrojne faze kad je u pitanju odnos prema ovom pitanju. Počeo sam glumeći u jednoj seriji, gdje sam bio mnogo više suočen sa normama i standardima oko sebe. Otkako se bavim pozorišnom glumom, a pogotovo plesom, to je jedna sasvim druga priča. Dakle, u filmskoj industriji pravilo je da tu postoji jedna uloga i gotov scenario u koji glumac mora da se uklopi. Za nekoga ko se razlikuje od ostalih u toj industriji, to zna biti jako frustrirajuće, jer se stalno nalazite pod nekom tenzijom zbog onoga što dolazi spolja, iz „stvarnosti”,  i onoga što vas čini kao OSI. Drugačije je u pozorišnoj glumi, gdje vi, takvi kakvi jeste, utičete otpočetka saradnje na ulogu i vi je kreirate tako da ona na kraju potiče od vas i vaših mogućnosti. Meni taj suprotan pravac više odgovara. To se očigledno trenutno i pokazuje – dok u filmskoj branši moram mnogo energije da uložim da ubijedim režisere i producente da se odluče da mene uzmu za ulogu, u pozorišnoj i naročito u plesnoj sceni nudi mi se jedna prilika za drugom.

Koliko se odnos prema osobama sa invaliditetom razlikuje u Nemačkoj nego u balkanskim zemljama?

– Ja mislim da se taj „problem” OSI može uporediti sa svakom manjinom. Društvo na Balkanu je takvo da su veze s jedne strane čvršće – jer ne postoji neka druga mreža na koju se možete osloniti – a sa druge strane to znači da ste više pod nekom socijalnom kontrolom. Dakle, sve i svako što se razlikuje od nekog takozvanog standarda imat će tretman kao da dolazi sa neke druge planete. Društvo ovde jednostavno nije naučilo da u razlikama vidi i prizna bogatstvo, dok je to u zemljama na zapadu već drugačije. Mada, putujući posljednjih godina u Englesku ili Ameriku, primijetio sam koliko smo mi u Njemačkoj još daleko; teme o kojima se u Njemačkoj diskutuje u tim zemljama ne igraju više nikakve uloge, smiješno bi bilo da se o tome govori.

Ja sam ponekad iznenađen kada vidim o čemu se priča u medijima na Balkanu. Baš zato mi je i bilo bitno da prisustujem prikazivanju filma „Kolege“ na našem području više nego u, na primjer, Londonu ili  Kanu, jer tamo tema invaliditeta i seksualnosti ne bi izazvala tako angažovane diskusije. U tom momentu mi se učinilo da vršim neku vrstu pionirskog pokreta, što mi je bilo jako zadovoljavajuće, a dokaz za to je i Nagrada za film koji mijenja perspektivu. 

Svim ovim želim da naglasim da ja ovaj ili onaj, jedan ili drugi mentalitet ili nečiji odnos prema nekim temama nikako ne osuđujem; to su jednostavno rezultati nekog razvoja u kojem se jedno društvo nalazi, i za razvoj svake te promjene neophodno je vrijeme.

Mislite li da ovo podneblje pruža dovoljno mogućnosti za razvoj karijere osoba sa invaliditetom?

– Iskreno moram reći da, koliko vidim, ama baš nijedna zemlja, pa ni Holivud, ne pruža mogućnosti OSI da se profesionalno bave glumom ili umjetnošću, a kamoli zemlje u našem regionu. Pogotovo ako jedno društvo – a to se tiče naročito zemalja sa prostora bivše Jugoslavije – nije naučilo da ima pozitivan stav prema svemu što je drugačije i različito; razvoj tog društva će stati i neće napredovati. U poređenju sa, recimo, Njemačkom, imam utisak da se u ovom regionu stalno čeka na nekog ili nešto što će riješiti probleme, vlada jedan jako pasivan mentalitet umjesto da se samo nešto pokrene, iako bi to bilo jedan mali korak.

Za mene je velik i dobar primjer festival „Uhvati film“. On možda nije tako poznat kao što su drugi filmski festivali, ali u sferi i krugu u kom se nalazi pokreće jako puno i pruža mogućnosti koje se mnogi ne usuđuju da pruže, odnosno nemaju hrabrosti za to.

Stereotipe koji su zajednički većini ljudi stvorilo je društvo, a jedna od takvih predrasuda odnosi se na mogućnosti OSI. Kako se boriti protiv takvih stereotipa?

– U mom poslu je saradnja sa medijima dio svakodnevice, znam koliki uticaj i moć mediji imaju na odnos i mišljenje društva. Šta i na koji način se prikazuje u medijima na kraju će uticati na to kako će svaki pojedinac prići nekoj situaciji. Mediji su jedan jako važan role model. Dakle, ukoliko su OSI jedan sasvim normalan i prirodan dio programske šeme, u filmovima i slično, društvo će se naviknuti da tu nema ništa čudno ili strano, tako da će svako ko je dobio taj pozitivan primjer odnositi drugačije prema tome. Stereotipi će se na taj način sve više razbijati.

A kada se radi o tome šta svako pojedinačno može da učini, ja tu samo mogu da govorim iz svog iskustva – mora svako za sebe da odluči da li je važnije biti dio nečeg ili neke okoline, ili da li želiš da živiš na onaj način kako tvojoj prirodi odgovara. Okolina će te često prihvatiti ako radiš sve onako kako oni; onda si zaslužio njihovu zaštitu. Taj mehanizam se javlja i kod većeg društva i kod najmanje jedinice, porodice. Čim se odlučiš za neki drugi put, rizikuješ da dođeš u poziciju gdje se moraš pravdati, da ćeš možda izgubiti mjesto u tom krugu. Dakle, promjene nema bez tog rizika. Svako za sebe mora da se preupita šta mu je prioritet – da li da se osjeća kao dio nečeg ili mu je bitnije da proširi svoj horizont, da iskusi i sazna šta život ima da ponudi. Stereotipe svako može da promijeni, ali tek nakon što sa sobom riješi taj unutrašnji konflikt.

Kada kažete da „ograničenja nastaju samo u glavi i nigde drugdje”, na šta tačno mislite?

 – Ograničenja nastaju iz toga kako o nečemu mislimo. Dakle, te stereotipe o kojima smo govorili nisu nešto sa čime smo rođeni, već ono što smo vremenom naučili u određenom krugu, nebitno da li od neke političke stranke, vjere, religije ili nekog drugog sistema.

Kako u svakodnevnoj praksi možemo da utičemo na menjanje perspektive o osobama sa invaliditetom?

– Bitno je da se svako preupita da li mišljenje koje ima potiče iz ličnog iskustva, bilo pozitivnog ili negativnog, ili ga je preuzeo. Ovakvo traganje, naravno, nije najlakši put, ali na ovaj način svaki pojedinac može dati slobodu i prostor da se nečemu i nekome približi bez predrasuda i kroz to automatski mijenja perspektivu, ne samo o OSI.

Marija Stojadinović