Uhvati film festival ima dosta jak uticaj na promjene u stavovima ljudi u vezi sa osobama sa invaliditetom (OSI), bolje razumijevanje i prihvatanje različitosti, ističe Dušica Lipovac, direktorka Uhvati film Festivala Bosne i Hercegovine a istovremeno i dugogodišnja aktivistkinja u pokretu osoba sa invaliditetom. Dušica nam je pojasnila otkud se javila ideja da i Banjaluka dobije jedan reprezentativni festival filmova o osobama sa invaladitetom.

– Po inicijativi predstavnika Radio televizije Republike Srpske održao se prvi, mada eksperimentalni, festival na kojem je prikazano dvanaest srpskih filmova koji su privukli pažnju publike. Zatim je uspostavljena saradnja sa Kreativno-afirmativnom organizacijom Parnas iz Novog Sada, koji nam pružaju nesebičnu podršku jer imaju mnogo više iskustva od nas. Ova tri festivala postali su jedinstven festival pod nazivom UHVATI FILM. Festivali su udruženi jer imamo u vidu vrijednosti i ciljeve za koje se zalažemo, koje idu u smjeru promovisanja jednakosti, ljudskih prava i omogućavanja slobode izražavanja različitih kulturoloških i društveno marginalnih afiniteta i njihovog međusobnog dijaloga. Slažemo se u ideji da je neophodno raditi na stvaranju preduslova za poboljšanje položaja osoba sa invaliditetom, dijelimo interesovanja za savremene medije kao instrumenta za unapređenje kvaliteta života svih građana i želimo da afirmišemo ideju o festivalu filmova o osobama sa invaliditetom čiji su autori osobe sa invaliditetom.

Koliko su mladi zainteresovani za ovaj projekat i koliko učestvuju u njemu?

Mladi su uvijek uključeni u sve naše aktivnosti, projekte pa i u samu organizaciju Festivala. Na organizacaji radi mali ali značajan broj ljudi – jedan veoma dobar tim, koji su i prethodnih godina radili na pripremi i realizaciji Festivala.

Koliko je film snažan medij da prenese poruku i dopre do gledalaca?

Film kao snažan medij i te kako ima jak uticaj u prenošenju poruka kako na pojedinca tako i na širu lokalnu zajednicu, a to je od presudnog značaja kako bi došlo do poboljšanja uslova života OSI i rušenja svih predrasuda, pomjeranja granica. Filmovima o OSI mijenja se svijest, mijenjaju se stavovi ljudi prema OSI, same OSI se osnažuju shvatajući da invaliditet ne smije da bude prepreka u ostvarivanju životnih ciljeva, već volja za životom i radom jer to je ono što nas ispunjava i pokreće.

Koje, po Vašem mišljenu, kvalitete treba da posjeduje film o OSI?

Film o OSI pored umjetničke vrijednosti, trebalo bi da prenosi i snažnu poruku da zaslužujemo jednake mogućnosti kako bi iskoristili sve svoje potencijale. Film treba da posjeduje vedrinu, optimizam, snagu i volju za životom, realnost onakvu kakva jeste ali lišenu svake patetike i sažaljenja, da OSI prikaže kao ravnopravnim učesnikom u svim sferama društvenog života i rada.

Kolika je zainteresovanost medija, publike, zvaničnika za festival?

Iskrena da budem voljela bih da je veća zainteresovanost za naš Film festival kao što se daje veća podrška od strane donatora u organizovanju drugih kulturno-umjetničkih manifestacijama kako u našoj lokalnoj zajednici tako i u regionu. Međutim, poznato je da finansijska situacija nije baš na zadovoljavajućem nivou, te na žalost mnogi značajni i lijepi festivali su se ugasili. Uprkos teškoj situaciji, mi opstajemo jer želimo uticati na promjene u društvu, te stvarati bolje uslove života i za generacije koje dolaze, da bi njima bilo mnogo bolje. Fesitval je od kulturno-umjetničkog značaja za svaki region, za svaku lokalnu zajednicu.  Nadam se da će to prepoznati društvo u cjelini, te da će se festival uskoro naći na kulturnoj mapi Grada Banjaluka i BiH.

 Po Vašem mišljenju, koliko su osobe sa invaliditetom uključene u zajednicu? Prije svega, mnogi objekti nisu pristupačni i nemaju odgovarajuću infrastrukturu – da li su samo arhitektonske barijere najveći problem?

Svakodnevica je puna prepreka i predrasuda, problemi su mnogobrojni. Žene sa invaliditetom izložene su dvostrukoj diskriminaciji: na osnovu pola i na osnovu invaliditeta. Ne postoji zakonska regulativa koja omogućava servise za samostalan život OSI kao što je personalna asistencija koji je službeno uvršten u proširene usluge socijalne zaštite na nivou lokalne zajednice. Nepristupačne su škole i fakulteti, što ponekad onemogućava OSI da redovno pohađaju željenu školu ili fakultet. Težimo ka inkluzivnom obrazovanju a preduslovi su: adekvatan prevoz, uklanjanje arhitektonskih barijera, razvijanje servisa podrške, udžbenici u odgovoarajućim formatima. Slijepe i slabovide osobe imaju problema u dostupnosti informacija zbog nedostatka informacija u audio tehnici i Brajeovom pismu. Dok gluhe i nagluhe osobe imaju problem sa komunikacijom na svim nivoima jer nemaju gestovnog tumača ili informacije u video tehici, tako da često odustaju od studiranja. Autobusi u javnom gradskom saobraćaju formalno zadovoljavaju uslove, ali u praksi se ne parkiraju pravilno niti koriste obavještenja o stanici za slijepe osobe. Sport i rekreacija OSI nisu zastupljeni u zadovoljavajućoj mjeri zbog finansijskih sredstava, iako se sportisti sa invaliditetom trude da ga promovišu. Javne ustanove, ugostiteljski objekti, hoteli, škole, fakulteti nisu u potpunosti pristupačni za OSI, naročito za osobe koji su korisnici invalidskih kolica. Iako se radilo na pristupačnosti, u našem gradu su i dalje prisutne arhitektonske barijere kako na ulazima tako i unutar objekata. Na nekim objektima postoje rampe i liftovi, ali nisu uvijek u funkciji. Za slijepa lica ne postoje taktilne staze na trotarima i šetalištima, a od zvučnih semofora postoji samo jedan. Prepreke i predrasude ograničavaju životne izbore OSI a njihovim uklanjanjem omogućit će se jednake mogućnosti i ravnopravno sudjelovanje u svim sferama društvenog života i rada u našoj lokalnoj zajednici. Sve te prepreke ne sprječavaju nas da budemo aktivni, da se borimo za ono što želimo, da osnujemo svoje porodice i idemo kroz život. Mi sami rušimo predrasude i stereotipe o nama pokazujući pozitivne primjere iz naših života, a samim tim mijenja se svijest ljudi.

Isidora Ćeranić