Ovogodišnji Uhvati film čitav jedan takmičarski dan posvetio je filmovima o ženama sa invaliditetom, a zatim i diskusiji o važnosti akcentovanja položaja ove ranjive grupe. Žene sa invaliditetom su višestruko marginalizovane, a specifičnost njihovog  položaja se ogleda u mnogobrojnim izazovima sa kojima se susreću, prvenstveno kao žene u jednom patrijarhalnom sistemu, a zatim i kao osobe sa invaliditetom. Boreći se protiv nametnutih društvenih uloga, koje od žena očekuju da budu majke, domaćice i da nemaju pravo glasa u društvu, stvoren je jedan novi model moderne žene koji je nedostižan ženama sa invaliditetom. Problem mobilnosti, arhitektonske ali i društvene barijere, često predstavljaju nepremostivu prepreku uključivanju žena sa invaliditetom u društvene integracije. Time što su onemogućene da savladaju fizičke prepreke, ove žene ostaju nevidljive ne samo na poslovnom nego i u privatnom životu. Društvo zanemaruje njihove lične karakteristike, ne prepoznaje ih kao profesorice, ekonomistkinje, umjetnice, majke ili sestre, ne prepoznaje ih kao žene koju u sebi nose svu ljepotu različitosti; ne vide ih drugačije nego kao osobe sa invaliditetom.

Protiv ove nevidljivosti žena sa invaliditetom Tanja Mandić Đokić se bori godinama. Magistrica sociologije, aktivistkinja i borkinja za prava vulnerebilnih društvenih grupa, uspjela je da prevaziđe društvene predrasude i da podstakne žene sa invaliditetom da prepoznaju žene u sebi.

Recite nam kako ste počeli da se aktivistički, a zatim i teorijski, bavite pravima osoba sa invaliditetom?

Spletom okolnosti, u vezi sa mojim ličnim iskustvom prije svega. Kao osoba sa invaliditetom, već u odabiru srednje škole susrela sam se sa društvenim barijerama koje onemogućavaju licima koja koriste pomagala da prave izbore. Tada sam shvatila da su društvene barijere te koje onemogućavaju različitim ljudima da žive svoje živote onako kako žele, da prave izbore koje žele. U isto vrijeme, upoznala sam se sa gospođom koja je u to vrijeme bila liderka u pokretu osoba sa invaliditetom, Oliverom Mastikosom, koja je vodila humanitarnu organizaciju „Partner“ i koja me je motivisala da se uključim u rad organizacije i da kroz organizaciju počnem da se bavim pravima osoba sa invaliditetom. Tako je počelo moje aktivističko zalaganje, a teorijski sam se ozbiljno počela baviti nakon završenog studija, a posebno nakon završenog magisterija, kada je to postalo i moja profesija.

Kakav je položaj žena sa invaliditetom u današnjem društvu?

Položaj žena sa invaliditetom u našem društvu je prilično nepovoljan, ali ono što njega najviše karakteriše je nevidljivost i to je onaj momenat kada rodne uloge utiču na položaj jedne društvene grupe. Prije svega, osobe sa invaliditetom se vide kao aseksualna  bića. Smatra se da je invaliditet jedina odlika njihovog identiteta, pa se sve ostale razlike zanemaruju, između ostalog i pol. Kako je društvo izolovalo čitavu grupaciju osoba sa invaliditetom i odbilo da prepozna sve njihove karakteristike, tako su žene kao velika grupa unutar grupe, ostale potpuno neprepoznate na dva načina. Jedan je taj što nisu prepoznate unutar samog pokreta  osoba sa invaliditetom, a drugi što nisu prepoznate ni od strane ženskog pokreta, jer nisu doživljavane kao žene nego kao osobe sa invaliditetom.

Rekli ste da žene sa invaliditetom nisu prepoznate od strane feminističkih organizacija. Na koji način pokret koji se bori za ženska prava, zapravo zanemaruje žene sa invaliditetom?

Iako se ove organizacije bore protiv diskriminacije na globalnom nivou, nisu prepoznale različitost u svojim redovima te nisu suštinski uključile žene sa invaliditetom. Međutim situacija se počela mijenjati kada smo organizovali konferenciju žena sa invaliditetom u Banjaluci i pozvali predstavnike jakih ženskih organizacija, među njima i Selmu Hadzihalilović iz organizacije “Cure”. Mislim da smo tada razgovorom uspjele da riješimo ovu neadekvatnu situaciju, jer predstavnice ženskih organizacija nisu posmatrale ovaj problem iz istog ugla, odnosno nisu razumijevale da u svojoj borbi protiv diskriminaciju zapravo zanemaruju grupu žena sa invaliditetom. Od tog trenutka stvari se mijenjaju i ženske organizacije nas sve više uključuju u sva pitanja u vezi sa ženskim pravima.

 Kakvo je vaše lično iskustvo kao žene sa invaliditetom odrasle u Banjaluci? Šta je obilježilo Vaš život?

Moje lično iskustvo, kao žene sa invaliditetom, nije negativno što u velikoj mjeri mogu da zahvalim kako svojoj ličnosti tako i velikom zalaganju mojih roditelja koji su mi pružili ogromnu podršku ali i mogućnost da se redovno školujem. Međutim, tim više ja osjećam potrebu da se zalažem za prava žena, jer smatram da ne bi trebalo da se bore samo ona lica koja su direktno ugrožena nekim problemom. Kao osoba koja nikada nije trpila nasilje, mislim da mogu da se glasnije i snažnije borim protiv nasilja nego neko kome je to bolna i emotivna tema. Takođe smatram da osobe bez invaliditeta isto tako mogu da se zalažu za prava osoba sa invaliditetom jer odbijam da vjerujem da smo mi društvo u kome se pojedinci bore samo za ono što ih lično pogađa.

Koji su najveći problemi sa kojima se žene sa invaliditetom suočavaju?

Od apsolutnog nenasljeđivanja imovine, potpune ekonomske ovisnosti pa do različitih oblika nasilja koje trpe a veoma često nisu ni svjesne da ga trpe. Žene sa invaliditetom su generalno najsiromašnija društvena grupa, što je uslovljeno nemogućnošću obrazovanja, zapošljavanja ali i otežanim kretanjem. Ne zaboravimo da je život sa invaliditetom izuzetno skup, da morate da kompenzujete sve usluge a da su mogućnosti zarade jako male. Ovakva situaciju često dovodi do ekonomskog nasilja, koje je praćeno fizičkim, emotivnim i verbalnim nasiljem.

Ono što primjećujem kod osnaženiih žena sa invaliditetom, koje ne trpe nasilje, jeste problem mobilnosti. Odnosno neprilagođenost prevoza, nepostojanje podrške u zajednici, personalne asistencije ali i nemogućnost nabavljanja pomagala koji bi omogućili osvještenim ženama da se uključe u društvene aktivnosti. Možda je to neka vrsta socijalnog nasilja.

Kako biste uporedili položaj žena sa invaliditetom i muškaraca sa invaliditetom?

Pred muškarce sa invaliditetom se, takođe, stavljaju veliki izazovi, odnosno uloge koje društvo od njih očekuje da obavljaju. Od njih se često očekuje da budu hranitelji porodice i naglasak se stavlja na njihovu fizičku snagu, a ako ste muškarac sa invaliditetom, bez obzira koliko ste obrazovan i ostvaren na mnogo polja, društvo vas diskriminiše. Ali ipak tvrdim da su žene sa invaliditetom u težem položaju, prije svega zato što mi živimo u patrijarhatu i od žena se očekuje da budu “kosovke djevojke”, da brinu o muškarcima. Ukoliko se desi da muškarac postane osoba sa invaliditetom, u društvu je normalno je da ga njegova žena njeguje, da ostane uz njega. Međutim, kada ona koja pruža podršku, postane ona kojoj treba podrška, situacija se mijenja, pa nije toliko uobičajeno da muškarac ostane uz ženu sa invaliditetom.

Jedna ste od rijetkih teoretičarki koja se pitanjima osoba sa invaliditetom bavi kroz nauku. Šta je razlog što ovo pitanje još nije zaživjelo u naučnim krugovima?

Mislim da su programi na našim univerzitetima još uvijek malo zastarjeli. Smatram da će sa nekim novim generacijama asistenata i profesora, i ovo pitanje doći na red. Bitno je da studenti stvore kritičnu masu i započnu promjene u društvu, a te promjene će trebati analizirati i staviti u naučne okvire.

Vi ste aktivistkinja ali i teoretičarka invalidnosti.

Ja se više pronalazim u teoriji, jer mislim da sam dala sve od sebe što se tiče aktivizma, ali smatram da jedno bez drugog ne može. Teorija je relativno spora, ona treba da opiše i da sistematizuje društvene promjene.Sa druge strane, aktivizam je brz, organizacije civilnog društva su mobilne, djeluje se konkretno na ljude. Trebali bismo maksimalno da se damo aktivizmu, da stvorimo bolje uslove za život, da stvorimo promjene koje će nauka kasnije da opiše.

Pokretanje inicijative “Hoću u kino” imalo je za cilj da nakon renoviranja multipleksa Palas u Banjaluci ono postane pristupačno osobama sa invaliditetom. Da li je ta akcija uspjela i uopšteno da li je grad Banjaluka prilagođen životu osoba sa invaliditetom?

Nažalost, akcija nije uspjela, jer ni nakon renoviranja multipleks Palas nije prilagođen osobama sa invaliditetom. Limena konstrukcija koja je postavljena je izuzetno opasna i ne postoji mogućnost da je lica sa pomagalima bezbjedno koriste. Međutim, sa druge strane, akcija je uspjela zbog toga što je motivisala građane da razmišljaju, da percipiraju vrstu prepreka sa kojima se osobe sa invaliditetom svakodnevno suočavaju. Mislim da osobe bez invaliditeta mogu napraviti veliki pomak u rješavanju arhitektonskih barijera sa kojima se suočavamo. Kada bi oni rekli da ne žele grad u kome kulturni sadržaji nisu pristupačni za sve, stvorila bi se kritična masa koja bi mogla da napravi promjene.

Grad Banjaluka je prilagođeniji osobama sa invaliditetom u poređenju sa ostalim gradovima u BiH, međutim to je i dalje nedovoljno. Ali mi smo već počeli pregovore sa gradom na tu temu, obzirom da imamo samo jedan taksi za osobe sa invaliditetom koji svakako nije dovoljan, a javni prevoz se ne koristi u mjeri u kojoj bi trebalo. U planu nam je da omogućimo osobama sa invaliditetom da normalno koriste javne ustanove, bolnice i kulturne centre. Napredak je očigledan, ali još uvijek nije dovoljan.

Kako se manifestuje vaš rad za poboljšanje položaja žena sa invaliditetom?

Neskromno zvuči, ali napravili smo neku promjenu. Mnogo je žena koje doprinose radu za poboljšanje osoba sa invaliditetom. Počele smo da pričamo o tome sa kakvim preprekama se suočavamo, puno žena se osvjestilo, pokrenuli smo organizaciju žena sa invaliditetom “Nika”. Takođe pokrenule smo mrežu žena sa invaliditetom na nivou BiH, koja nam služi kao platforma za razmjenu informacija. Uključile smo se u ženske organizacijei aktivno učestvujemo u njihovim akcijama. Mislim da sve to pomalo doprinosi tome da se mijenja svijest o ženama sa invaliditetom.

Koji su ciljevima kojima ćete težiti u budućnosti?

Definitivno što veća integracija. Povećanje mobilnosti, jer bez toga ne možemo napraviti nikakav napredak. Mislim da ćemo staviti i akcenat na osnaživanje samih žena i povećanje političkog učešća

Teodora Rajić